Bosanska kahva - temelj društvenog života

Riječ kahva (koriste se još i riječi kafa i kava) u jezike naroda ovih prostora došla je od turske riječi kahve, koja je, opet, nastala od arapskog izraza qahwah. Upravo tim putem, od Jemena i Arabije, pa preko Istanbula i duž Balkanskog poluostrva kahva je sa Osmanlijama i stigla do naših krajeva.

Sprva se posluživala isključivo u bogataškim kućama. Ipak, nije dugo ostala privilegijom bogatih, pa se u sarajevskoj čaršiji počinju otvarati kahve (kahvane, kafane), koje veoma brzo postaju centrima društvenog života. Iz čaršije se ovaj običaj razmilio po sarajevskim mahalama i sokacima, ušao u svaku kuću i postao neizostavan dio svakodnevnice.

Uskoro je na prostoru pokraj Careve džamije uspostavljena i čaršija Tahmis esnafa (ceha), čiji su članovi – Tahmiščije pržili i prodavali kahvu. Kahva se pržila u šiševima, cilindričnim metalnim posudama sa dugačkom drškom, koja je služila da bi se šiš mogao držati i ravnomjerno okretati iznad vatre.

Industrijalizacija je učinila svoje, pa ćete u Sarajevu danas naći tek pokoju radnju u kojoj se prži kahva. Ali, zato su na Baščaršiji još uvijek brojne kazandžijske radnje, u kojima majstori kazandžije već vijekovima izrađuju bakrene predmete za pripremanje i služenje kahve.

Set za serviranje bosanske kahve naziva se kahveni takum. Njega čini tabla (bakrena tacna) sa džezvom (posuda sa drškom u kojoj se kuha kahva), šećerluk (posuda za šećer i rahatlokum) i fildžani (šoljice bez drške iz kojih se kahva pije).

Nekad je postojala razlika između muškog i ženskog fildžana. Muškarci bi pili jaču kahvu i to veoma često, sa svima sa kojima bi tokom dana imali kakvog posla, pa je njihov fildžan bio malen „ko oko“. Ženski fildžan bio je nešto veći, a žene bi u stara vremena obično pile tanju kahvu, ili bi u nju dodavale mlijeko.

Za pripremu bosanske kahve koristi se i šerbetnjak – ibrik ili neka druga posuda u kojoj se voda zagrijava do ključanja. Zatim se u mlinu samljevena ili dibeku istucana kahva naspe u džezvu, te zalije proključalom vodom, ali tako da se džezva vodom ne napuni do vrha.

Sadržaj džezve se onda dobro promiješa, nakon čega se posuda vraća na vatru da se kahva “digne“, nipošto prekipi. Kahva se zatim ostavlja da se malo slegne, nakon čega se sipa u fildžane. Šećer i rahatluk poslužuju se odvojeno i dodaju se po želji onog ko kahvu pije.

U tradicionalnim kahvanama se uz kahvu obavezno posluživala i čaša vode. Prije ispijanja kahve otpio bi se gutljaj vode kako bi se isprala usta i tako omogućio doživljaj punog, intenzivnog okusa kahve.

Kako je bosanska kahva već stoljećima okosnica društvenog života u Bosni i Hercegovini s vremenom su se razvili i različiti nazivi za kahvu u zavisnosti od prilike u kojoj se ovaj napitak pije.

Prva jutarnja kahva, koja se pravi jačom kako bi se čovjek razbudio i razvedrio, zove se razgalica. Tu je i nešto kasnija jutarnja ili prijepodnevna kahva - razgovoruša, koja se pije kako bi se potaklo druženje i razgovor. A, predvečer se u miru i tišini pije šutkuša. Sa dočekušom se dočekuju gosti, dok je sikteruša uljudan išaret (znak) da je vrijeme da se druženje privede kraju i da gosti krenu kući.