Husrev-beg je rođen 1480. godine u Serezu (današnja Grčka), u uglednoj osmanskoj porodici. Otac mu je bio Bosanac i visoki dvorski službenik Ferhat-beg (rodom iz hrišćanske porodice iz Trebinja), a majka osmanska princeza Seldžuka, kćerka sultana Bajazita Drugog.

Vitešku titulu junaka (Gazije) Husrev-beg je stekao zbog brilijantnih vojničkih manevara i iznimne hrabrosti koju je pokazao pri osvajanju Beograda, 1521. godine.

Upravitelj Bosne

Iste te, 1521. godine sultan Sulejman Veličanstveni nagrađuje ga i titulom sandžak-bega, upravitelja Bosne, koju će nositi sve do svoje smrti - 1541. godine. Tokom 20 godina vladanja Bosnom, Gazi Husrev-beg je udario čvrste temelje današnjem Sarajevu, koje je u njegovo vrijeme postalo najveći grad evropskog dijela Osmanske imperije nakon Istanbula, a u kojem je tada živjelo više od 50.000 duša.

Niko do danas po svojim djelima nije nadmašio ovog dobrotvora, niko Sarajevu od njega više nije dao.

Sarajevo bi se nekako i moglo zamisliti bez nekog svog dijela, ali bez Baščaršije i Careve džamije teško, a bez Begove džamije i Sahat kule nikako.

Medresa koju je izgradio, i koja aktivno djeluje već 470 godina, jedna je od najstarijih škola na južnoslovenskim prostorima. Oporučio je da su vrata medrese otvorena za darovite i dobre učenike, te da se tamo imaju izučavati „racionalne i tradicionalne nauke“. Osnovao je i biblioteku koja je danas jedna od najbogatijih riznica orijentalnog pisanog blaga na Balkanu.

U Sarajevu i okolini skupa sa džamijama u njegovo vrijeme podižu se i franjevački samostani, a gradi se i jedna od najljepših pravoslavnih crkvi u BiH – Stara pravoslavna crkva na Baščaršiji. Otvara se imaret (javna kuhinja u kojoj se siromašnima besplatno dijelila hrana), po gradu niču česme, kupatila, hanovi...

Gazi Husrev-begov vakuf 

Kako bi se upravljalo svim onim što je izgradio i Sarajevu i Sarajlijama u amanet ostavio, uspostavio je najgrandiozniju ustanovu u historiji grada – Gazi Husrev-begov vakuf (zaklada), koji i danas, pet stoljeća kasnije, još uvijek postoji i radi. Skoro pet stotina godina ovaj vakuf, od sredstava ostvarenih raspolaganjem imovinom koju je Gazi Husrev-beg zavještao, stipendira učenike, hrani siromašne i čini nebrojena druga dobročinstva.

Gazi Husrev-beg je umro 1541. godine. Ukopan je u turbetu svoje džamije, pored turbeta Murat-bega Tardića, ratnog zarobljenika – hrišćanina, kojeg je Gazija oslobodio, kasnije ga imenovao vojvodom i koji mu je sve do smrti bio odan pratilac, sposoban pomoćnik i iskren prijatelj.

U vakufnami iz 1531. godine Gazi Husrev-beg je, između ostalog, u pero izdiktirao:

“Dobra djela tjeraju zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar. Najuzvišeniji milodar je onaj koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono koje će se trajno ponavljati... Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega dana završava.”