Bahar naglašava da se, uzevši u obzir da njena porodica potiče iz BiH, ne sjeća tačno kada je prvi put čula za Sarajevo, jer je naš grad bio česta tema porodičnih priča.
Sarajevo je prvi put posjetila 2007. godine, a kaže kako su je tada, kada je prvi put kročila u grad na Miljacki, obuzele snažne emocije, te je imala osjećaj kako je tu i u ime svog oca, te da grad gleda njegovim očima. Već nakon te prve posjete zaključila je da je pronašla svoj novi dom.
Ono što joj se ovdje posebno dopada jeste to što je grad miran, što su ljudi ležerni i nikamo ne žure. Naglašava i kako je ovdje stekla brojne prijatelje, da se svakim novim dolaskom njihov broj povećava, te da je u Sarajevu obnovila i pokidane rodbinske veze i upoznala mnogo rođaka.
Kao najveću vrlinu, ali ujedno i manu Sarajlija, Bahar navodi to što su veoma opušteni. To im omogućava da uživaju u životu, ali ta opuštenost zna biti i prepreka u poslu, jer se obaveze često znaju ne završiti u dogovoreno vrijeme.
U Sarajevu je našu sagovornicu iznenadilo i to što ljudi imaju ustaljene načine prevazilaženja problema, pa kada naiđu na neki novi izazov nije im lako prilagoditi se i pronaći drugo rješenje, ono koje zahtijeva razmišljanje drugačije od dotadašnjeg.
Njoj se, kaže, nije bilo teško naviknuti na život u Sarajevu, a mali problem joj predstavlja nepoznavanje bosanskog jezika, za kojeg se nada da će ga ubrzo naučiti.
Mali rituali
Tokom života u Sarajevu Bahar je razvila svoje male rituale. Dan obavezno započinje jutarnjom kafom na Baščaršiji, gdje uživa u pogledu na Sebilj. A, kada ogladni najčešće odlazi u neku od sarajevskih aščinica, jer veoma voli tradicionalnu bh. kuhinju.
Njeni omiljeni specijaliteti domaće kuhinje su klepe, pura, uštipci i pite. Kroz smijeh dodaje i kako je tokom života u Sarajevu dobila pet kilograma viška, jer posebno uživa u tradicionalnim bh. slasticama.
Ističe da je ono po čemu se Sarajevo razlikuje od Burse, grada u kojem je provela veći dio života, to što ovdje na svakom koraku možete vidjeti historiju, a arhitektura iz osmanskog perioda je dobro očuvana.
U našem gradu joj se, također, dopada i to što se po sarajevskim mahalama očuvao duh zajedništva i običaj da se za vrijeme praznika, posebno bajrama, obilazi porodica, komšije i prijatelji, da se vrijeme provede u druženju sa njima, što se, kaže, u Bursi odavno izgubilo.
Kao još jednu prednost Sarajeva ističe i činjenicu da grad raste svakim danom i da se ovdje doseljava sve više ljudi iz različitih krajeva svijeta.
Kada smo je pitali šta za nju predstavlja simbol Sarajeva, Bahar je bez oklijevanja odgovorila: „Kahva na Baščaršiji!“
Na kraju razgovora je onima koji po prvi put posjećuju naš grad preporučila da prvo obiđu njegov stari dio – Baščaršiju, Žutu i Bijelu tabiju, Mevlevijsku tekiju, brojne džamije, Svrzinu kuću, a zatim i prirodu oko Sarajeva – planine Igman, Bjelašnicu, Trebević i Jahorinu, te vodopad Skakavac.
