Nakon što se 8. augusta 1879. veliki požar proširio iz četvrti Latinluk, koja se nalazila između Latinske ćuprije i mosta Ćumurije, i progutao nekoliko obližnjih ulica, u Sarajevu je uspostavljeno Dobrovoljno vatrogasno društvo.

Gradsko poglavarstvo 8. marta 1883. godine uspostavlja Stalnu vatrogasnu četu, a pored kule za osmatranje požara na vojnoj kasarni na Bistriku, 1884. je u blizini Skenderije podignuta privremena Vatrogasna kasarna za smještaj ljudstva, sa kulom osmatračnicom.

Tek 1913. godine preduzeće Union Baugersellschaft između ulica Terezija i Mutni potok probija poprečnu ulicu, danas Fehima efendije Čurčića i gradi modernu kasarnu po projektu arhitekte Josipa Pospišila.

Između dva svjetska rata vlasti zanemaruju ovu službu, pa četa ima samo dva motorna vozila i kola sa konjskom vučom. Tako je bilo sve do 1948. godine, kada je konjska vuča izbačena iz upotrebe, a štale adaptirane u garderobe za vatrogasce.

Kasarna je 1960-ih proširena sa dva savremena objekta, a dodata joj je i dispečerska služba povezana sa repetitorom na Trebeviću.

Od 2008. godine zgrada Vatrogasne kasarne u Sarajevu je na listi Nacionalnih spomenika BiH.