S obzirom da je živjela u bivšoj Jugoslaviji, Sanja je oduvijek znala da je Sarajevo posebno, ali je toga istinski postala svjesna 1984. godine, za vrijeme Olimpijade. Kaže da je bila ljubomorna na svoje prijatelje iz razreda koji su tog zimskog raspusta bili u Sarajevu da gledaju nastupe tada popularnih sportista.

Kasnije, kada je na TV-u gledala razaranje Sarajeva tokom rata, imala je dojam da ga nikada neće uspjeti posjetiti. Sarajevo je preživjelo, a prilika za posjet ukazala joj se 2001. godine, kada je došla na neki seminar. Dočekalo ju je dosta razrušenih zgrada koje su govorile da je Sarajevo pretrpjelo nešto užasno.  Ipak, ona se potrudila doživjeti one lijepe strane našeg grada, pa se uputila ka Baščaršiji i počela otkrivati tajne Sarajeva.

Šest mjeseci nakon prvog dolaska ponuđen joj je posao u Sarajevu. Iz mediteranskog Splita preselila se usred zime i doživjela pravi šok, jer je temperatura u našem gradu bila 10 stepeni ispod nule.

Iznenađenje ju je dočekalo i prilikom posjete ćevabdžinici, kada je uz ćevape naručila ajvar i izazvala smijeh prisutnih, koji su joj objasnili da se u Sarajevu ćevapi jedu s kajmakom i lukom.

Za nju je novost predstavljao i običaj koji se praktikuje prilikom posjete domovima većine Bosanaca – da se na ulazu skida obuća, a i danas joj u sjećanju živi prvi „susret“ sa pucanjem topa sa Žute tabije, koji tokom ramazana označava kraj posta i vrijeme iftara.

Ipak, najteže joj je bilo naviknuti se na zimu, niske temperature i slojevito oblačenje.

Danas, nakon 13 godina provedenih u Sarajevu, Sanja kaže da je jednostavno srasla s gradom, da ga doživljava svojim, te da joj se dopada njen novi identitet - sarajevske Splićanke. Naš grad voli i zbog toga što je u njemu ostvarila svoje snove, jer, kako kaže, cijeli život je sanjala da ima kafanu.

U Sarajevu je stekla i mnogo prijatelja, a Sarajlije opisuje kao opuštene, druželjubive i zabavne ljude, koji čine sve da se osjećate kao da ste jedan od njih. Međutim, ti isti ljudi ponekad iskoriste priliku da je podsjete kako nije iz Sarajeva, pa im to Sanja ističe kao manu.

Njen sarajevski ritual čine svakodnevne šetnje sa psom po Velikom parku, ispijanje kafe u Importanne centru, a vikendom dan voli započeti lagano, uz novine i jutarnju kafu.

Velika prednost Sarajeva za Sanju predstavlja činjenica da, kada se maknete iz centra grada i odete u neki drugi kvart, osjetite potpuno drugačiju energiju i atmosferu, pa imate osjećaj da ste u drugom gradu. Kao manu Sarajeva navodi kulturnu scenu kojoj, po Sanjinom mišljenju, nedostaje koncerata i raznovrsnijih pozorišnih predstava.

Simbol Sarajeva za Sanju je njen prijatelj Ilhan, koji ju je uveo u kulturni život grada i omogućio joj da Sarajevo doživi na pravi način.

Nekome ko prvi put dolazi u Sarajevo savjetuje da, bez obzira na godišnje doba, ponese jaknu, jer u gradu na Miljacki večeri čak i ljeti znaju biti prohladne. Također, preporučuje i odlazak u aščinicu i uživanje u bh. specijalitetima, kafu u Morića hanu, gdje mogu osjetiti tradiciju, i, za kraj, večernji izlazak u Pussy Galore, gdje će upoznati zanimljive ljude.