Sarajevo je postalo dijelom kvislinške Nezavisne države Hrvatske (NDH), nakon čega je počeo teror nad građanima - oduzimanja imovine, zatvaranja, deportacije u koncentracione logore, mučenja, ubistva...
Pokret otpora
Nedugo nakon okupacije u Sarajevu je, pod vođstvom Komunističke partije, organiziran pokret otpora, čiji su članovi vršili sabotaže, sakupljali sredstva za organizaciju oružane borbe, te organizirali odlazak u šumu, u partizane.
U nekoliko navrata policija i Gestapo uspijevali su provaliti među sarajevske ilegalce i nanijeti im ozbiljne gubitke, ali djelovanje sarajevskog pokreta otpora tokom rata niti u jednom trenutku nije prekinuto.
Na čelo ilegalaca sredinom 1943. dolazi Vladimir Perić, poznatiji pod konspirativnim imenom Valter, koji će u naredne gotovo dvije godine sarajevski pokret otpora pripremiti za oslobođenje grada od fašističke okupacije.
Početkom 1945. kraj Drugog svjetskog rata bio je već izvjestan, ali njemačke snage, podpomognute kvislinzima – ustašama i domobranima, nisu ni pomišljale napustiti Sarajevo, nego su ga učinili prihvatnom bazom prilikom povlačenja desetkovanih divizija armijske grupe „E“ iz Grčke.
Direktivom Adolfa Hitlera od 15. februara 1945. naređeno je da se, „iz političkih razloga“, Sarajevo mora držati.
U februaru je u grad stigao i ozloglašeni ustaški komadant - Vjekoslav „Maks“ Luburić, kojeg je poglavnik NDH Ante Pavelić poslao sa samo jednim ciljem - da brutalnošću slomi sarajevski pokret otpora.
Dani oko oslobođenja
Krvnik je zauzeo Berkovića vilu na Skenderiji i započeo svoj krvavi pir, tokom kojeg su na zvjerski način umorene 323 osobe. Jedna od najcrnjih večeri u historiji Sarajeva bila je noć 27. na 28. mart 1945., kada je na drvored između kafane Tilava (nalazila se kod današnjeg SCC-a) i Zemaljskog muzeja povješano 50 Sarajlija.
Početkom aprila su nadomak grada stigle jedinice 3. korpusa Jugoslovenske armije, a Vrhovni štab je sarajevskim ilegalcima izdao naređenje: „Sačuvajte objekte, prije svega električnu centralu i poštu. Organizujte njihovu odbranu. Ne dozvolite da arhive budu uništene“.
Već 4. aprila sarajevski antifašisti donijeli su odluku da stupe u otvorenu borbu sa neprijateljem, a po mahalama su oživjele udarne grupe, pravljeni su planovi borbi, dijeljeno je oružje...
Antifašističko vijeće žena (AVŽ) organizovalo je smještaj i hranu za suborce, a kako se znalo da je oslobođenja grada pitanje dana, ili čak sata, Sarajke su sašile i nove jugoslavenske zastave, te oformile hor koji će nakon oslobođenja izvoditi oslobodilačke pjesme.
U popodnevnim satima 5. aprila su kroz Višegradsku kapiju na Vratniku u Sarajevo ušle prve partizanske jedinice, pa je na vratničkom Mejdanu započelo veliko slavlje.
Borbe su nastavljene. Jedna od najžešćih odigrala se te večeri kod električne centrale na Hisetima (kod mosta Skenderija), gdje je od granate stradao Vladimir Perić – Valter.
Sarajevo je od fašističke okupacije u potpunosti oslobođeno 6. aprila 1945. godine, pa se u spomen na taj veliki događaj 6. april danas slavi kao Dan grada Sarajeva.
