Na ovom mostu snajperski hici su 5. aprila 1992. prekinuli živote dvije mlade žene - studentice medicine Suade Dilberović (23) i službenice Skupštine RBiH, majke dvoje djece – Olge Sučić (34). Njih dvije su među prvim, nevinim žrtvama posljednjeg rata.
Suada Dilberović i Olga Sučić
Tog kobnog dana pridružile su se desetinama hiljada građana, koji su iz ljubavi prema svojoj zemlji i svom gradu učestvovali u antiratnim protestima.
Danas po Suadi i Olgi most nosi i ime.
Ipak, jedan drugi tragični događaj još upečatljivije simbolizira ljubav, onu snažnu emociju zbog koje ljudi sa osmijehom odlaze u smrt, i po kojoj ostaju upamćeni dok je svijeta i vijeka.
Nešto više od godinu dana nakon što je Vrbanja mostom potekla krv Suade i Olge, na istom mjestu ubijeni su Boško Brkić (25) i Admira Ismić (25), koje će američki ratni reporter Kurt Schork u reportaži o njihovoj smrti nazvati „sarajevski Romeo iJulija“.
Njihova ljubavna priča počela je na samom početku olimpijske, 1984. godine, kada su se, tada još školarci, upoznali na novogodišnjoj zabavi i prvi put poljubili. Oboma je to bila prva ljubav, bila je to ljubav na prvi pogled.
Godine su prošle, njihova ljubav je opstala i rasla. Nije ih razdvojio ni Boškov odlazak u vojsku i izbivanje iz Sarajeva dugo 11 mjeseci, ni nacionalističko divljanje sa početka 90-tih, kada su ljubavne veze između pripadnika različitih nacija (Boško je bio Srbin, a Admira Muslimanka) postale nepoželjne.
A, onda je došla '92. i Bosnu i Hercegovinu je zahvatio ratni plamen. Ubrzo nakon demonstracija na Vrbanja mostu i pogibije Suade Dilberović i Olge Sučić Sarajevo se našlo u okruženju, izloženo svakodnevnom granatiranju, bez redovnog dotoka struje, vode, hrane...
U opkoljenom gradu Boško i Admira s mukom su preživljavali više od godinu dana, a onda su odlučili okušati sreću i pokušati pobjeći iz ratnog ludila.
Smrt Boška i Admire
Vrbanja most nalazio se na liniji razgraničenja između zaraćenih strana i tu su se povremeno obavljale razmjene zarobljenika, prelasci sa jedne strane mosta na drugu.
Tokom trajanja jednog krhkog primirja Boško i Admira pokušali su preći na Grbavicu, odakle su željeli otići dalje, kod Boškove majke u Srbiju. Tu bi ostali do kraja rata, nakon čega su se planirali vratiti u svoje Sarajevo i, kako je u oproštajnom pismu majci napisala Admira, „nastaviti život kao da rata nije ni bilo“.
Osvanuo je taj 18. maj, lijep i sunčan dan. Očevici kažu da su na most zakoračili zaigrani i zaljubljeni, veselo skakućući. I taman kada su ga prešli, začuo se pucanj! Jedan, pa drugi! Boško je poginuo na licu mjesta, Admira je bila teško ranjena. Nije krenula potražiti zaklon, nego je dopuzala do Boška, zagrlila ga i s njime u naručju izdahnula.
Svoje konačno počivalište Boško i Admira našli su na sarajevskom groblju Lav.
A, odmah ispod njihove grobnice, kojom dominira srce od mermera sa fotografijom dvoje mladih, nasmijanih ljudi, leži grobnica sa pepelom Kurta Schorka, koji je prvi svijetu prenio priču o sarajevskom Romeu i Juliji, koji su u smrt otišli zagrljeni na Sarajevskom mostu ljubavi.
